Trg pet spremnika

Isti ih je broj i u istom su nizu u kakvom će biti podzemni spremnici u središtu Zagreba. I jedni i drugi su napravljeni kao artefakti s komunalnom svrhom - zadarski da pitkom vodom opskrbe građane u 16. stoljeću dok je grad bio pod opsadama Osmanlija, ovi zagrebački da se u 21. stoljeću otpad prije odvoza sakupi na jednome mjestu. No tih pet zadarskih bunara, pet ukrasnih kamenih kruna u proteklih su pet stoljeća od komunalne instalacije postali spomenikom kulture i jednom od brojnih znamenitosti toga grada.

U pet dana i ovi zagrebački postali su znamenitost, ali politička.

Zadarskih pet podzemnih cisterni i zagrebačkih pet podzemnih spremnika dvije su usporedne slike dva kulturološki različita vremena. No tko jamči da u svijetu u kakvom živimo jednoga dana i zagrebački spremnici za otpad neće od komunalnog postati kulturološki artefakt čijoj će se konstrukcijskoj genijalnosti diviti neki naraštaji u budućnosti govoreći kako su u prvoj polovici 21. stoljeća ovdašnji stanovnici imali domišljata rješenja, doduše u primitivnim izvedbama.

Politički bodovi na tričavim temama

U sadašnjosti, na primjeru pet podzemnih spremnika za otpad s ruba glavnog zagrebačkog trga i ostrašćenih rasprava o njima, može se prije svega konstatirati lakoća kojom stranka Možemo!, uz svesrdnu pomoć političkih protivnika, ubire političke bodove na tričavim temama, puno više nego na onim ozbiljnima koje guraju.

Za razliku od budućeg im koalicijskog partnera SDP-a, Možemo! odgovara neposredna i žestoka konfrontacija s istim onim ljutim protivnicima. Svako malo oko nečega, u ovom slučaju oko pet podzemnih kanti čije će cijevi viriti metar iznad tla.

Dok SDP izranjavan nizom loših izbornih rezultata svoje političko djelovanje mukotrpno prilagođava očuvanju članstva i pridobivanju novih pristaša silno se trudeći osmisliti narative koji će imati pozitivan odjek, Možemo! se ne opterećuje takvom mobilizacijom jer nije ni velika ni nacionalna stranka niti zasad stremi tomu. Oni imaju Glavni Grad i čvrstu jezgru pristaša. Postati članom Možemo! zahtijeva postupke provjere kao da konkurirate za posao u Sigurnosno-obavještajnoj agenciji.

Politiziranje apsolutno svega

Dok se gradska infrastruktura, pogotovo prometna, teško drži na životu, Možemo! žanje rezultate na uzgrednim, često umjetno stvorenim temama o kojima se u politički zrelijim okruženjima raspravlja uglavnom u krugovima struke i nešto malo zainteresirane javnosti. Ovdje, pak, svi koji mogu govoriti trude se reći što više.

A naprosto ima gradova sa spremnicima za otpad na glavnim trgovima, kao što ima i onih bez takvih spremnika. Deseci jednih, deseci drugih. Deseci različitih komunalnih praksi.

No u Zagrebu je to politikantska priča koju na koncu podjednako kapitaliziraju i Možemo! i ljuti im oponenti. Spirala politiziranja apsolutno svega u doba društvenih mreža naprosto tjera na angažman sve političke aktere. Pa kad oni agilniji reagiraju prvi, onda nužno moraju i drugi, treći, četvrti... Svi redom. I eto galame.

Poklon zagrebačkog HDZ-a za Možemo!

A da se privuče pažnja u zbornoj galami, neminovno se čuje i štošta blesavog poput usporedbe koju je zagrebački HDZ povukao između postavljanja podzemnih kanti za smeće s uklanjanjem spomenika banu Jelačiću 1947. godine s glavnog zagrebačkog trga. Boljeg poklona Možemo! nije mogao dobiti. Njima u prilog ide svaki konflikt koji dublje zaorava ideološku brazdu, čak i kada nikakve ideologije nema u priči.

A čim se komunalni problem ideologizira i još k tomu diže na nacionalnu razinu pa o spremnicima strasno polemiziraju i oni koji Zagreba odavno nisu vidjeli ili ih se oni ičim egzistencijalnim ne tiču, Možemo! osnažuje svoju politički gard naspram HDZ-u. Po svemu sudeći, HDZ je to prepoznao i usprkos teškom gafu s usporedbom nedavnog postavljanja spremnika s davnim uklanjanjem spomenika Jelačiću, već tretira Zagreb kao glavno bojište sljedećih parlamentarnih izbora i sraz s Možemo! kao glavnu bitku.

"Nađemo se kod spremnika"

A što se tiče samih zagrebačkih podzemnih spremnika, ne bi čudilo da kroz neko vrijeme u banaliziranom svijetu i oni postanu spomenici kulture. Ili poput pet zadarskih bunara - turistička znamenitost i mjesto okupljanja.

Na glavnom zagrebačkom trgu odavno nema više sastanaka "kod Krleže" (nekadašnje knjižare ispod nebodera na uglu Trga i Gajeve) a i susreti "pod repom" Jelačićevog konja nisu više popularni. Tek sastanci "pod satom" još donekle žive.

No vrlo izglednim civilizacijskim tijekom, u nekoj ne tako dalekoj budućnosti, susreti u centru glavnog grada mogli bi se dogovarati "kod spremnika".

Recimo: "Vidimo se kod biootpada."